Politike sjećanja u vizuelnim umjetnostima - Savremena umjetnost Okinawe i Bosne i Hercegovine

Abstract

Doktorska disertacija Politike sjećanja u vizuelnim umjetnostima: Savremena umjetnost Okinawe i Bosne i Hercegovine ima za cilj mapiranje odnosa institucija obrazovanja i kulture i pojedinih vizuelnih umjetnika u kontekstu politika sjećanja ova dva mikroprostora. Njen predmet su sjećanje i pamćenje, zatim zaborav i tišina koji se uzimaju kao poluge individualnih i kolektivnih identiteta. Putem teorijskih rasprava Jana i Aleide Assmann, Todora Kuljića i drugih domaćih i stranih autora, zatim komparativnom analizom prostora Okinawe i Bosne i Hercegovine, studija se fokusira na memorijale, muzeje, mjesta sjećanja i obilježavanje značajnih datuma kao prostora koji omogućavaju prisjećanje u grupi. Pored toga, u studiju su uključene i kratke paralele sa pitanjem sjećanja na Drugi svjetski rat u Belgiji, i djelovanje palestinskih NVO u polju kulture. Pored navedenog, analizom fragmenata savremene umjetničke produkcije, odnosno individualnih poetika dva japanska (Chibana Hitoshi, Tanaka Mutsuji) i tri bosanskohercegovačka umjetnika (Edin Numankadić, Šemsa Gavrankapetanović-Rajnvajn, Nusret Pašić), nudi se izdvojeni pogled na politike sjećanja koje su trenutačno na snazi. Kroz intervjue sa umjetnicima, studija se fokusirala na pitanja uloge privatnog i javnog prostora, valorizacije umjetničkih djela, melanholije, nostalgije i post-memorije u kontekstu različitih obljetnica koje se u slučaju Okinawe referiraju na Drugi svjetski rat, a u slučaju Bosne i Hercegovine i na Drugi svjetski rat i na ratove 90-ih. Rezultati ukazuju na bitnu ulogu filijacije sjećanja odnosno njen transgeneracijski prijenos osobito unutar porodice. Tri elementa su se pokazala značajna u postupku rada ovih umjetnika: 1) privrženost određenom mjestu koji postaje ili temom rada ili osnovom za njegov daljnji razvoj; 2) korištenje dokumenata (kulturalnih alatki) poput fotografija, karti, zapisa, nagorjelih ostataka poput knjiga, itd; 3) davanje jeziku, putem pisanim dokumenata, porodičnih anekdota, svjedočanstava i sl., centralno mjesto u postupku rada. Nepovjerenje napsram zvaničnih institucija, što karakterizira djelovanje većeg dijela nevladinih organizacija, osim što ukazuje na fragmentiranost kolektivnog pamćenja u oba prostora, ukazuje i na teškoće uspostavljanja jednog kohezivnog narativa i njegovog nametanja.

The PhD dissertation Politics of Memory in Visual Arts: Contemporary Art from Okinawa and Bosnia and Herzegovina aims at mapping the relations between educational and cultural institutions, and individual artists in the current context of politics of memory. The issues of memory of individual persons and groups, silence and forgetting, are taken as the cornerstones in the construction of individual and collective identities. Through the theoretical discussions of Jan and Aleida Assmann, Todor Kuljić and several other domestic and foreign authors, followed by a comparative analysis of the spaces of Okinawa, and Bosnia and Herzegovina, the study considers memorials, museums, sites of memory, and celebrations of key dates as spaces allowing remembrance to take place on a group level. Furthermore, the study includes a short parallel with the issues of remembrance of World War II in Belgium, and the work of Palestinian NGOs in the field of culture and heritage preservation. In addition, the analysis of fragments of contemporary art production, and individual work of two Japanese (Chibana Hitoshi, Tanaka Mutsuji) and three Bosnian artists (Edin Numankadić, Šemsa Gavrankapetanović - Rajnvajn, Nusret Pašić), offers a separate perspective on the politics of memory that are currently in place. Through the artists’ interviews, the dissertation focuses on the issues of the role of private and public spaces, valorisation of art works, melancholy, nostalgia, and post-memory in the context of various anniversaries that mainly refer to, in the case of Okinawa to the World War II, and in the case of Bosnia and Herzegovina to the World War II and the 1990s post-Yugoslav wars. The results indicate the central role of the filiation of memories, namely its trans-generational communication especially within a family. Three elements have particularly stood out in the process of the artists’ work: 1) the attachment to a particular place or site that becomes the main theme and/or point of departure for the further development of the work; 2) the use of documents (cultural tools) such as photographs, maps, records, burned residues of objects such as books, etc.; 3) the central position that language takes, either through written documents, family anecdotes, oral testimonies, in the process of creation of art works. The distrust towards official institutions that characterizes the great majority of the NGOs involved, indicates on one hand the fragmentation of the mnemonic landscape of both areas, and highlights the difficulty of establishing and imposing a cohesive narrative.